Nerazmrsive linije – izvedene tankim perom na plohi koja preuzima svojstva nedefinirana prostora – pojavljuju se poput tipične aporije koju pred promatrača postavljaju apstraktne slike suvremenog nam doba. Nedoumica je, dakako, vezana uz pitanja značenja što nam ih razotkriva ornament, tako nerazdvojiv od strukture same slike da govoreći o jednom tumačimo oba.
Dojam pisanja, u najmanju ruku bilježenja, koje se u dijakroniji ponavlja na istom mjestu te se nastalim preklapanjem umnaža gustiš grafova, stvara osjećaj legibilnosti, nekog neodređenog prisjećanja na pisanje i čitanje. Međutim, to ne znači da trebamo odgonetati kakvo nepoznato pismo neznana jezika (kriptografija je dostatna tek za složno djelovanje zavjerenika, a suvišna za individualna očitovanja umjetnika). I dijagrami stanja poput elektrokardiograma također posjeduju smisao, čak i ako određenom ritmu ne uspijevamo pripisati egzaktnu emocionalnu formulu.
Nazovimo ih, dakle, psihogramima.
Te kompozicije Petra Hranuellija u kojima je autor vrijednosti crteža i kolorita sintetizirao dvama neovisnim pristupima. S jedne strane to su snažni titraji visokih frekvencija i oštrih linija koje odaju rukopis živ i nemiran, a s druge strane rasprostrla i plavna ležernost širokih ploha. Rezultat su predodžbe površina ispresijecanih kaligrafskim, a opet elementarnim i jednostavnim, arabeskama – pulsirajući zapisi upravo uzdrhtali tišinom.
Budući da se u krajnjem i dosljednom zaključivanju svaki iskaz može shvatiti kao izraz duha i duše, ni Petrovi radovi – osim što njima doslovce oblikuje dijagrame, povremeno naglašene i rubnim, sinusnim krivuljama (linea summitatis) – ne bi predstavljali neku izrazitu posebnost. Pa ipak, zanimljivost nalazimo u činjenici da ova djela u formalnom pogledu možemo protumačiti također i kao hipograme.
Prema definiciji (James Elkins u „The Domain of Images“) to su predodžbe kojima još nedostaje utvrđena, čvrsta tvorba znaka (kao da su okrnjene i nepotpune, još nisu „čiste slike“), ali istodobno i svaka mogućnost razdjeljivanja, rastavljanja, odnosno razdvajanja na dijelove.
Neuhvatljivost je stanje imanentno umjetničkom djelu, a Hranuellijev novi ciklus na oku ugodan način to potkrepljuje: ne/kontrolirano bilježeći mnoštvo simultanih putanja što u malim prostornim pomacima istodobno zvuče na fonu kolorističkih kontrasta, Petar je ujedinio dekorativnost kompozicija i nespoznatljivost sadržaja koja nas toliko privlači. Ako i postoje pravila, tješi njihova neograničena varijabilnost.
Nikola Albaneže
OTOCI
Petar Hranuelli svojim „Otocima“ tematski i sadržajno pokzuje jasne raspone svojega likovnog mišljenja. To mišljenje generira od poštivanja motiva i odabrane teme do tretiranja boje na likovnoj površini.
Dok slikar u temi pronalazi nostalgiju za Mediteranom, u motivu iskazuje priliku da ovjerovi svoje umijeće.
U panoramskim formatima i tehnici ulja na platnu, boja je obrađena na dva načina: tonski i koloristički. Tonske sekvence akvarelno su razrijeđene a kolorističke potencirane gustim informelističkim namazima boje. Takav postupak stvorio je grčevitu ravnotežu komponiranih elemenata. Stoga i u našemu vidnom polju djeluju trodimenzionalno ali i plošno.
Piramidalnost otočja te horizontale neba i mora komponiraju jednostavan raspored elemenata u formatu. Dok je pojedinim kadrovima višekratnim nanošenjem boje oduzeta jasnija svježina, opći dojam cjeline odiše nadrealnim predznakom nagriženog i ozračenog prostora. Dok nas plava boja udaljava, žuta nas privlači i obuzima našu pažnju. Ne znamo tko plovi ili otoci ili promatrači! Ne znamo tko odlazi i dolazi. Miješa se objektivno i subjektivno, ditiramb i mračna balada.
Tim elementima i ostalm akcentima slikar je svoju uzbuđenost obzorom i horizontom na ekspresivan način uspio postaviti kao temeljni estetski doživljaj.
Anđelko Odak
Dok slikar u temi pronalazi nostalgiju za Mediteranom, u motivu iskazuje priliku da ovjerovi svoje umijeće.
U panoramskim formatima i tehnici ulja na platnu, boja je obrađena na dva načina: tonski i koloristički. Tonske sekvence akvarelno su razrijeđene a kolorističke potencirane gustim informelističkim namazima boje. Takav postupak stvorio je grčevitu ravnotežu komponiranih elemenata. Stoga i u našemu vidnom polju djeluju trodimenzionalno ali i plošno.
Piramidalnost otočja te horizontale neba i mora komponiraju jednostavan raspored elemenata u formatu. Dok je pojedinim kadrovima višekratnim nanošenjem boje oduzeta jasnija svježina, opći dojam cjeline odiše nadrealnim predznakom nagriženog i ozračenog prostora. Dok nas plava boja udaljava, žuta nas privlači i obuzima našu pažnju. Ne znamo tko plovi ili otoci ili promatrači! Ne znamo tko odlazi i dolazi. Miješa se objektivno i subjektivno, ditiramb i mračna balada.
Tim elementima i ostalm akcentima slikar je svoju uzbuđenost obzorom i horizontom na ekspresivan način uspio postaviti kao temeljni estetski doživljaj.
Anđelko Odak
PUTNI PEZAŽ
Zemljopisno polje prenjeti u slikarsko polje, koncept je pristupa Petra Hranuelli-a.
Ova zemljopisna konstatacija pokriva slojevitost djela i samog raspona opisanog.
Raniji radovi nose element činjeničnog, u pejzažnom, barem na asocjativnoj razini.
Razdjelnice tla ritmiziraju površinu i u vizuri podignutog pogleda stvaraju napetost kroz sraz sigmenata i obrisa u nijansiranju odabrane boje. I linija horizontalnog sugerira ishodište s lika u krajoliku. No postupno motiv nestaje, iako promjene nisu velike.
Orjentiri, makar krajnje pročišćeni urastaju u jedinstvenost slikarskog tkiva organiziranog u pravilnoj izmjeni i nizanju likovnih čestica. I dalje su „prizori“ horizontalnog položeni, sa sastavnicama adiranim jednih iznad drugih. Čvrsti vanjski i unutarnji red povezuje sve silnice enformelne mase dajući čitkost svakoj partikuli. Hranuelli se približio, ili ušao u prostor apstraktne slike u djelo disciplinirane igre. Likovna su to uprizorenja dostatna u svojoj kompozicijskoj širini i visini, no potencijalno se u dojmu ostvaruju i izvan
fizičkih granica slike. Razlog za to je u slijedu jednolikih gradivnih jedinki, konstrukciji zadebljanog crtovlja koje u kretanju nema egzaktnih granica. Sukladno tome izbjegavaju se akcenti i nastaje slika trajanja u isječku, mogućnost stalnog slikarskog vitaliteta.
Razumljivo, nije Hranuelli sklon slici zamornog ponavljanja već dostiže istinsku uzbudljivost plohe poradi većih ili manjih mjena u tijeku linija. I eventualnim prekidima, zadebljanjma, točkastim udarima i intrigantnim dijalogom s fondom. Slobodna gesta uravnotežena je s racionalnim u ideji djela. Hranuelli zadržava nervaturu poteza, iskrenje spontaniteta podložnih osnovnoj gradivosti scene. Osjeća se vid stješnjenog prostora koji određuje vrijednosti palete, dinamična svojstva pojedine boje, i u stupanju zgusnotsti odnosno transparentnosti plohe. I difuznost svjetla ima svoju ulogu, bljeskovima (nenametljivim) u nekim partijama. Hranuelli je slikar odnjegovanog kolorizma, kojeg bogatstvo ostvaruje u skladu dominantne boje i usitnjenh, kapljičastih
oblika agresivnijih kromatskih vrijetdnosti.
Sve te različitosti dovode do slikarskog pulsiranja u djelu uočljive izvjesne ornamentalnosti. Likovno saće ima prizvuk dekorativnog, jer sluti se u smišljenosti kadra i njegovog rastera, raspored u kojem mnoštvo formi potenciranih blistavošću boje, u međuodnosima imaju protuteze u sličnim razdaljinama.
Ipak što više razumijevamo karakter Hranuelli-jeve slike primjećujemo obrate u iskazu, otklone u stanjima predvidljive slikarske stvarnosti. U energiji slike, u snazi njene ukupnosti. Reljefnost površine itekako podiže značenje pokreta, s užljebinama na materijalno prisutnoj boji, stvarnošću uzdignuća i usjeka s ponuđenim taktilitetom dodira. Hranuelli je slikar modernog senzibiliteta, sklon istraživanju zadržava se uz sam fenomen slike. Produbljujući kroz kolorizam zelenog, sivog, žutog sama sazvučja boje, analizirajući je odnosom cjeline i detalja, te aktivitetom odabranog stvara izražajnost imaginarnog pejzaža.
Stanko Špoljarić
Ova zemljopisna konstatacija pokriva slojevitost djela i samog raspona opisanog.
Raniji radovi nose element činjeničnog, u pejzažnom, barem na asocjativnoj razini.
Razdjelnice tla ritmiziraju površinu i u vizuri podignutog pogleda stvaraju napetost kroz sraz sigmenata i obrisa u nijansiranju odabrane boje. I linija horizontalnog sugerira ishodište s lika u krajoliku. No postupno motiv nestaje, iako promjene nisu velike.
Orjentiri, makar krajnje pročišćeni urastaju u jedinstvenost slikarskog tkiva organiziranog u pravilnoj izmjeni i nizanju likovnih čestica. I dalje su „prizori“ horizontalnog položeni, sa sastavnicama adiranim jednih iznad drugih. Čvrsti vanjski i unutarnji red povezuje sve silnice enformelne mase dajući čitkost svakoj partikuli. Hranuelli se približio, ili ušao u prostor apstraktne slike u djelo disciplinirane igre. Likovna su to uprizorenja dostatna u svojoj kompozicijskoj širini i visini, no potencijalno se u dojmu ostvaruju i izvan
fizičkih granica slike. Razlog za to je u slijedu jednolikih gradivnih jedinki, konstrukciji zadebljanog crtovlja koje u kretanju nema egzaktnih granica. Sukladno tome izbjegavaju se akcenti i nastaje slika trajanja u isječku, mogućnost stalnog slikarskog vitaliteta.
Razumljivo, nije Hranuelli sklon slici zamornog ponavljanja već dostiže istinsku uzbudljivost plohe poradi većih ili manjih mjena u tijeku linija. I eventualnim prekidima, zadebljanjma, točkastim udarima i intrigantnim dijalogom s fondom. Slobodna gesta uravnotežena je s racionalnim u ideji djela. Hranuelli zadržava nervaturu poteza, iskrenje spontaniteta podložnih osnovnoj gradivosti scene. Osjeća se vid stješnjenog prostora koji određuje vrijednosti palete, dinamična svojstva pojedine boje, i u stupanju zgusnotsti odnosno transparentnosti plohe. I difuznost svjetla ima svoju ulogu, bljeskovima (nenametljivim) u nekim partijama. Hranuelli je slikar odnjegovanog kolorizma, kojeg bogatstvo ostvaruje u skladu dominantne boje i usitnjenh, kapljičastih
oblika agresivnijih kromatskih vrijetdnosti.
Sve te različitosti dovode do slikarskog pulsiranja u djelu uočljive izvjesne ornamentalnosti. Likovno saće ima prizvuk dekorativnog, jer sluti se u smišljenosti kadra i njegovog rastera, raspored u kojem mnoštvo formi potenciranih blistavošću boje, u međuodnosima imaju protuteze u sličnim razdaljinama.
Ipak što više razumijevamo karakter Hranuelli-jeve slike primjećujemo obrate u iskazu, otklone u stanjima predvidljive slikarske stvarnosti. U energiji slike, u snazi njene ukupnosti. Reljefnost površine itekako podiže značenje pokreta, s užljebinama na materijalno prisutnoj boji, stvarnošću uzdignuća i usjeka s ponuđenim taktilitetom dodira. Hranuelli je slikar modernog senzibiliteta, sklon istraživanju zadržava se uz sam fenomen slike. Produbljujući kroz kolorizam zelenog, sivog, žutog sama sazvučja boje, analizirajući je odnosom cjeline i detalja, te aktivitetom odabranog stvara izražajnost imaginarnog pejzaža.
Stanko Špoljarić
Pretplati se na:
Postovi (Atom)