Nerazmrsive linije – izvedene tankim perom na plohi koja preuzima svojstva nedefinirana prostora – pojavljuju se poput tipične aporije koju pred promatrača postavljaju apstraktne slike suvremenog nam doba. Nedoumica je, dakako, vezana uz pitanja značenja što nam ih razotkriva ornament, tako nerazdvojiv od strukture same slike da govoreći o jednom tumačimo oba.
Dojam pisanja, u najmanju ruku bilježenja, koje se u dijakroniji ponavlja na istom mjestu te se nastalim preklapanjem umnaža gustiš grafova, stvara osjećaj legibilnosti, nekog neodređenog prisjećanja na pisanje i čitanje. Međutim, to ne znači da trebamo odgonetati kakvo nepoznato pismo neznana jezika (kriptografija je dostatna tek za složno djelovanje zavjerenika, a suvišna za individualna očitovanja umjetnika). I dijagrami stanja poput elektrokardiograma također posjeduju smisao, čak i ako određenom ritmu ne uspijevamo pripisati egzaktnu emocionalnu formulu.
Nazovimo ih, dakle, psihogramima.
Te kompozicije Petra Hranuellija u kojima je autor vrijednosti crteža i kolorita sintetizirao dvama neovisnim pristupima. S jedne strane to su snažni titraji visokih frekvencija i oštrih linija koje odaju rukopis živ i nemiran, a s druge strane rasprostrla i plavna ležernost širokih ploha. Rezultat su predodžbe površina ispresijecanih kaligrafskim, a opet elementarnim i jednostavnim, arabeskama – pulsirajući zapisi upravo uzdrhtali tišinom.
Budući da se u krajnjem i dosljednom zaključivanju svaki iskaz može shvatiti kao izraz duha i duše, ni Petrovi radovi – osim što njima doslovce oblikuje dijagrame, povremeno naglašene i rubnim, sinusnim krivuljama (linea summitatis) – ne bi predstavljali neku izrazitu posebnost. Pa ipak, zanimljivost nalazimo u činjenici da ova djela u formalnom pogledu možemo protumačiti također i kao hipograme.
Prema definiciji (James Elkins u „The Domain of Images“) to su predodžbe kojima još nedostaje utvrđena, čvrsta tvorba znaka (kao da su okrnjene i nepotpune, još nisu „čiste slike“), ali istodobno i svaka mogućnost razdjeljivanja, rastavljanja, odnosno razdvajanja na dijelove.
Neuhvatljivost je stanje imanentno umjetničkom djelu, a Hranuellijev novi ciklus na oku ugodan način to potkrepljuje: ne/kontrolirano bilježeći mnoštvo simultanih putanja što u malim prostornim pomacima istodobno zvuče na fonu kolorističkih kontrasta, Petar je ujedinio dekorativnost kompozicija i nespoznatljivost sadržaja koja nas toliko privlači. Ako i postoje pravila, tješi njihova neograničena varijabilnost.
Nikola Albaneže